Barbara Korun

Kraljica Elizabeta I.
Engleska, početak 17. stoljeća

Starim. Zima u mene pristiže sa svih strana.
S prozora pogled na more, sivu beskonačnost.
Zubi mi žute. I nokti. A unutra me
još uvijek prži. Kroz labave mišiće, trošne
kosti. Žar. Osjete li ga i drugi? Te pijavice,
pokvarenjaci, štakori licemjerni, moji dvorjani?

Tvoje nježno, nedužno lice je problijedilo kad su
te prvi put, noću, doveli k meni. Nisi mogao
podići pogled, nisi mogao podići ništa.
Ja sam te spasila od sebe i samo ja znam
kad sam izgubila svoju krunu, ime, srce.
Svaki osjećaj je slabost. Ništa nisam izdala.

Nisam često slala po tebe. Uvijek prva
odlazila. A tinjalo je, peklo, gorjelo. Muka
požude, muka odsutnosti. Ti si bio stub
na koji sam naslonila svoje kraljevstvo.
Moje kraljevstvo obuhvaća polovicu poznatog
svijeta. Bog je bio sa mnom, u ratovima.

U beskrajnim besanim noćima još uvijek
čujem krikove trijumfa i krikove proklinjanja.
Nema goreg pakla od mojih besanih noći,
smrznutih dana. Mojoj pohlepi nije bilo granice.
Niti je bilo samilosti za moju patnju. Ako postoji
pakao, pržit ću se u njemu.

Ove godine jesen je posebno uranila. Smrznute
pčele padaju ljudima u ruke. Nije puno
ostalo od mog života. Osjećam kako već
prelazim u legendu, u dugi lanac riječi.
I ti me zaboravljaš, dragi, vidjela sam kako
se kriomice osvrćeš za njom, mladom, crnokosom.

Saznat ćeš sutra kako sam te dala obezglaviti.

Pjesnik Iztok Osojnik svojoj partnerici u  sportskom penjanju
Osp, Slovenija, početak 3. tisućljeća

Jebo te, baš je lijepo. Sam sam si priznojio
ovaj izlazak sunca. S pet prstiju lijeve
i desne ruke, lijeve i desne noge tražio
sam točke izvan zla. Hoćeš jabuku?

(nešto teksta nedostaje)

Ispod nas je bezdan. Nepopunjiv.
Iz njega poput lave izbija autentično
bivanje. Osjećaš? Odozdo šopa
u grlo i onda urlamo kao prvi na
svijetu. Slovenska poezija? Vidiš
ono tamo dolje, onu hrpicu đubra?

Bit je trenje. Trenje je bitno.
Dodir, opna, komunikacija, zajednica,
trenje, jezik. Ti jesi i ja jesam – u pjesmi
se ni komadić nas van ne pomalja. Ta stijena,
taj bezdan, taj zrak, te kosti, mišići,
znoj, čak svjetlost – slijepljena s riječima,

(nešto teksta nedostaje)

nerazdvojni. Sve sam već rekao. Pomisli:
ti jesi i ja jesam. Oslovljavaš me kroz
riječi, a tvoje pitanje je neizgo-
vorljivo. Šutim ti natrag, nad ponorom.
 

Majka Tereza iskušenici
Kalkuta, kraj 2. tisućljeća

Još jedan Isus pokucao je na vrata.
Ovaj nema noge. Vjerojatno su mu ih
odsijekli roditelji ne bi li lakše za njih
prosio. Lice je jedna sama rana.
Nema više snage da bi se pokretao
svojim drvenim kolicima.

Još jedan Isus čeka ispred vrata. Na te.
Požuri da ga ne izgazi rulja
koja bježi od policije. Ili da ga ne
proždriju gladni, podivljali psi.
Požuri. Zna, umrijet će. Zato
je pokucao na tvoja vrata.

Ne znaš je li to doista pravi Isus?
Kratki sati namijenjeni spavanju
prolaze ti u isuviše budnom strahu:
Da li Bog uopće jeste? Kroz odškrinuta vrata
svjetlost lije u tvoju izbu:
Nema Boga. Ostavljen je svijet. Ubog.

Isus te čeka ispred vrata.
Bijele sjenke teku preko tamnog vrta.
Držat ćeš u naručju njegovo tijelo
bez težine. Njegov pogled
u tvom, posljednji i prvi. Znat
ćeš tada. Tvoje je dijete.

Idi sad.
 

Seamus Cody, brodar i trgovac, postaje slijep
Galway, Irska, kraj 19. stoljeća

Padaju i uzlijeću ptice
u mojim očima. Smekšana
staklena masa, kažu, ali to su
moje ptice, s beskonačno nježnim
letom. Nemaju krila, padaju kao
pahuljice i zatamnjuju mi vid

u svjetlost. Stvari i događaji
gube svoj obris,
ali ne i svoju bit. Kroz
jedva-vid trepetaju mi kao svjetlost.
Nema više oštrine. Sama milina
u ovom toplom zimskom danu:

krhko zveckanje njišućih
jarbola. Sol se nabire
na izgubljenu nit ovog dana.
Danas me dan gleda
s bijelim očima.

 

Žena bez imena, Noeva žena
po kozmičkom potopu

Već mjesecima, već godinama čamim ovdje u potpalublju.
Iz sućuti sam se spustila dolje, do jadikujućih
životinja. Tamno je, vlažno i memljivo. Nesnosan
smrad. Krokodili otvaraju svoja zubata ždrijela,
zmije sikću, lavovi gladno riču,
a nad svim nemirni topot slonove snage.

U početku sam se bojala tame i zvukova,
nedokučive vreve bića koja ne vidim,
jedva slutim – paukova, miševa, stonoga, škorpiona.
Veliko i malo, sve se miče u čudovišno
sukladnom gibanju, kao u nevidljivoj vodi, tamni
i bezumni. Postala sam jedno s njima, osjetila
naše zajedničko biće, toplo, vlažno i memljivo.

40 dana, 40 godina. Postarali smo se, umirili
u svojoj žalosti, u svojoj gladi. Ovdje dolje nema boga.
U sigurnoj toploj sparini čekamo bradato lice
nekoga tko ispunjava božje zapovijedi.

Začujem buku: Noe ispušta životinje na kopno.
Prislanjam lice na rascjep u vratima
i oblijeva me svjetlost koju sam već zaboravila.

Kad moj muž, koji je zaboravio na mene, bude otvorio vrata,
u prsa će mu, puna vjetra i sunca,
jurnuti krdo životinja –
mnogorepato tijelo, s tisućama blještavih očiju,
koje se savija uz svaku slutnju. Prva – ja.

Prijevod Goran Janković