Taja Kramberger

Degradacija (5. siječnja 1895.)*

I

Vidjet će na mom liku,
čitat će iz mog držanja,
prepričavat će se
u moju nevinost.

Ništa nisu vidjeli,
ništa pročitali i
prema tomu
ni uvjerili.

Alfred Dreyfus,
satnik francuske vojske,
otac dvoje male djece,
uspravan kao menhir
u jutarnjem suncu,
degradiran je pred
cjelokupnim vojnim zborom
Ecole militaire.

Mračne prikaze duha
gomilaju se nad gradom.
Ispod, u njihovoj sjeni,
stoji slomljen čovjek
s crtama usamljene
koze Umberta Sabe
na licu: u njemu
odjekuje tužba
ogni altro male,
ogni altra vita.
 

* Sve pjesme su iz ciklusa o aferi Dreyfus (1894. – 1906.), koji je dio knjige Opus quinque dierum (2009.), i prikazuju različite aspekte i detalje događanja u vrijeme afere.

 

II

Tijelo se silovito napinje
ne bi li podnijelo krivicu koja provaljuje
poput otrovne nevere
kroz granicu kože.

Tijelo se silovito raspinje
u poligon bezumnog sudara
dviju konsistenci, dvaju različitih drhtanja:
linča svjetine i dostojanstva osobe.

Fotografija po degradaciji Dreyfusa
prikazuje kao iznenada uvelu biljku,
kao oskrnavljeno mjesto memorije
nakon barbarske otimačine.

Može li nam se zaista biti prepričati kako
su oskrnjivači svladani, kako se
eksterminacijski orkan stvarno završio?

Ili je možda tek narastao i neprimjetno zahvatio
cijeli svijet, koji sad naizgled spokojno živi u
zatišju njegovog unutarnjeg oka?

Amnestija: amnezija

Nitko ne amnestira drveće
koje pogodi munja, a također ne
razglašava pomilovanja za prirodne pojave.

Ali Dreyfus nije visokogorsko drvo
a francuska vojska neprirodna pojava,
iako bi voljela biti.

Sprega pomilovanje-amnestija
je opasna: u njoj je naturalizacija neprirodnih
pojava spontano svezana
s denaturalizacijom spoznajne memorije.

Proces izmiče infrastrukturu
pravnog poretka taman toliko
koliko je potrebno da su neugodne
memorije nadomještene amnezijom.
 

Pentimenti

Što je dominantni ključ mog tijela?

Je li moje lice? Ovalno, delikatno,
blijedo poput enigme
s neriješenom morfologijom.

Je li moj glas? S poteškoćom ugreben u grlo,
ponekad tanak i cvileć
kao jadikovanje ostavljene, odbačene životinje.

Je li to moj profil? Krivulja koja mi je
data zajedno s imenom
i koju ne mogu napustiti.

Neljudska destilacija podlosti
prouzrokovala je da čak
pokušavaju moju sjenku drugi naslikati,
razdvojiti je od kontura mog tijela.

I moje navodno pisanje
u bordereau, koje nikada nisam ispisao,
razdijelili su na dvoje: u pisanje
moje žene i mog brata.

Nisam bifurkacija subjekta.
U mislima neprestano slikam svoj portret
i moje crte
su golije od skeleta.

 

Nepotpuna plovidba

Tko ide kroz noć bez ogrtača, a vrati se izboden
    od nevidljivih kuršuma prikrivenih mračnjaka
Tko ide po kiši, odjeven u svilenu kožu osmoze
    kako bi njegov duh bio vlažan, njegov um porozan ali suh.
Tko pliva protiv toka i odmara pored hladnih stijena
    usred invazije antidreyfusovaca.
Tko intenzivno razgovara sa svojom sjenkom kao sa svojim
    prvim prijateljem i zadnjim neprijateljem.
Tko se probija kroz život s elanom hendikepirane osobe
    koju ne slamaju i ne straše indicije izgubljenog svijeta.
Tko pozdravlja i odzdravlja laboratores na cesti ili u sveučilištu
i ostavlja po strani domišljate planete
da se vrte oko svoje osi u beskonačnost.
Tko je nježan kao srnina njuškica i snažan kao Ajaks.
Tko je istrajan kao mrav i strpljiv kao stari salonski klavir –

taj se broji.

Poezija je temeljno iskustvo, koje
život ponekad porekne ili ne potvrdi.

To se broji.

Pjesnik nije onaj koji hoće biti netko,
nego onaj koji je postao netko
prije no što je zgrabio pero.

 

Heretika

I

Borba žena za ulazak u javnu sferu
u zadnjem desetljeću 19. stoljeća:
Je li namjena preobrazbe neodrživog
svijeta nešto drugačija nego danas?

Emancipacija na rubu anestezije,
suverenizacija boja koje ustaljeni
spektar prikriva i zadušuje. Izlazak tijela iz
toplih krajeva memorije i razdjeljivanje krda.

Neočekivano svlačenje univerzalnih glasova,
obnaživanje i evidentiranje njihove topografije:
čiji je, komu pripada iznenada
probuđeni kontinent uspavane povijesti?



 

II
 

E to nije važno,
važno je razumjeti odnose i
suodnose, intervale i nijanse
spoznaja u dalekom pozivu: sitan
pomak realnog u imaginariju.

Načiniti vidnim vrata i dovratak,
kroz koji treba ući:
osjetiti iver u oku vratnog otvora.

Jesu li žene doista ušle u rijeku ili
još uvijek čekaju na brijegu i
dive se timpanonskim glasnicima?

Spol je učinak tijela koji niče
u pregibu i ima snagu zasnovati novu pokrajinu,
sve drugo je mimesis spola, uglancane radkape
povijesti koje prikrivaju korozivnost općih mjesta.

Prijevod Goran Janković